DIJAGNOSTIKA

Dijagnostika (dijagnoza, διαγνοσισ, grč.) je postupak kojim se definiše bolest ili patološko stanje, odnosno proces koji vodi do dijagnoze bolesti. U tom procesu doktor se rukovodi simptomima i znakovima bolesti. Pod simptomima se podrazumijevaju tegobe koje sam bolesnik primjećuje, dok znakove bolesti doktor uočava na pacijentu.

Proces dijagnostike se sastoji od:

  • anamneze,
  • fizikalnog pregleda i
  • ostalih dijagnostičkih metoda.

Anamneza

Glavni članak: Anamneza

Anamneza (grč. mnesis – sjećanje) je ciljani razgovor, kojim doktor iz pacijentovog iskaza saznaje ono što je bitno za postavljanje dijagnoze. Anamneza se sastoji iz:

  • Anamnesis morbi (lat. morbus – bolest) – zapažanja samog pacijenta od trenutka kada je bolest počela da ga muči do trenutka pregleda;
  • Anamnesis familliae (porodična istorija bolesti) bolesti od kojih su bolovali članovi porodice bolesnika
  • Anamnesis vitae (lat. vita) – život) – sjećanje na druge bolesti od kojih je bolesnik bolovao ili eventualno još boluje u životu.

Nekad zbog prirode bolesti nije moguća komunikacija sa bolesnikom (nesvijest, malodobnost, duševne bolesti itd), pa se anamneza uzima od trećeg lica (rodbina, staratelj) i tako uzeta anamneza se zove heteroanamneza (grč. heteros}} – drugi).

Fizikalni pregled

Fizikalni pregled je prikupljanje informacija o stanju zdravlja bolesnika čulima doktora. Prilikom fizikalnog pregleda koriste se samo najosnovniji medicinski instrumenti: fonendoskop,manometar, neurološki čekić, stetoskop, povećalo itd.

Načini fizikalnog pregleda su:

  • inspekcija – pregled gledanjem;
  • auskultacija – slušanje, osluškivanje;
  • perkusija – lupkanje. Lupkanjem određenih dijelova tijela bolesnika proizvode se različiti zvukovi ili pokreti tijela na osnovu kojih se donosi određeni zaključak;
  • palpacija – pipanje.

Ovo su osnovne metode. Postoji čitava paleta kombinovanih metoda i „trikova“ zbog kojih, i pored napredovanja nauke i tehnike, fizikalni pregled doktora i dalje čini osnovnu dijagnostičku metodu. Iako se u literaturi ne navodi kao posebna metoda, čulo mirisa je itekako važno u postavljanju dijagnoze. Neki doktori smatraju da je intuicija poseban oblik mišljenja koji se stiče iskustvom i koji dovodi do dijagnoze bez jasnog uzročno posljedičnog niza u misaonom procesu.

Ostale dijagnostičke metode

Ostale dijagnostičke metode počinju dobijati na značaju u 20. veku, naglim razvojem hemije, fizike i tehničkih nauka, i danas predstavljaju neodvojivi dio procesa dijagnostike većine bolesti i patoloških stanja. Primjeri:

Post Media Link

admin